Ventilokonvektori

Ventilokonvektor se definira kao tvornički izrađen sklop koji omogućuje hlađenje i/ili grijanje zraka pomoću hladne ili tople vode, pri čemu protok zraka kroz prostor osiguravaju električno pogonjeni ventilatori.
Prema izvedbi, primjerice s kućištem ili bez kućišta, kazetne, kanalne i zidne izvedbe, te prema broju cijevi, odnosno kao 2-cijevne ili 4-cijevne jedinice.

Ventilokonvektor se koristi kao završni element sustava klimatizacije prostora. Njegova osnovna funkcija je lokalna regulacija temperature u pojedinoj prostoriji ili zoni. U režimu hlađenja kroz izmjenjivač struji hladna voda, najčešće iz rashladnika vode ili reverzibilne dizalice topline, a u režimu grijanja topla voda iz dizalice topline, kotla ili drugog izvora topline.

Osnovni dijelovi ventilokonvektora su kućište ili ugradbeni okvir, vodeni izmjenjivač topline, ventilator, elektromotor, filtar zraka, kada za kondenzat, priključci za odvod kondenzata, regulacijski ventil, aktuator, sobni termostat ili regulator, te po potrebi kondenzatna pumpa, električni grijač, miješajuća sekcija svježeg zraka, EC ventilator, komunikacijski modul ili priključak za sustav automatike zgrade.

Ventilokonvektori se odabiru prema potrebnom rashladnom i ogrjevnom učinu, režimu vode, protoku zraka, razini buke, raspoloživom tlaku ventilatora, načinu ugradnje, broju cijevi, načinu regulacije, zahtjevima za odvod kondenzata i arhitektonskim uvjetima prostora.

Izvedbe ventilokonvektora prema kućištu i ugradnji

1. Kazetni ventilokonvektor

Kazetni ventilokonvektor ugrađuje se u spušteni strop, najčešće u modularni raster, pri čemu je u prostoru vidljiva samo donja dekorativna maska s usisnom rešetkom i istrujnim lamelama. Zrak se obično usisava kroz središnji dio maske, prolazi kroz filtar i izmjenjivač topline, a zatim se ispuhuje u prostor u jednom, dva ili četiri smjera, ovisno o izvedbi jedinice.

Kazetne jedinice su pogodne za urede, trgovine, hotelske prostore, restorane, učionice, ordinacije i druge prostore gdje je potrebno postići ravnomjernu distribuciju zraka uz diskretnu ugradnju u strop. Prednost im je dobra raspodjela zraka po prostoru, kompaktna ugradnja i estetski prihvatljivo rješenje jer ne zauzimaju zidnu ili podnu površinu.

Kod projektiranja kazetnih ventilokonvektora potrebno je osigurati dovoljnu visinu spuštenog stropa, servisni pristup, odvod kondenzata, mogućnost ugradnje kondenzatne pumpe, pravilno pozicioniranje u odnosu na radne zone te sprječavanje neugodnog strujanja zraka prema korisnicima. Kod hlađenja je obavezan pouzdan odvod kondenzata i odgovarajuća toplinska izolacija cjevovoda hladne vode.

2. Kanalni ventilokonvektor

Kanalni ventilokonvektor je skrivena izvedba koja se ugrađuje iznad spuštenog stropa, u tehnički prostor, nišu ili servisnu zonu, a zrak se u prostor dovodi i odvodi preko sustava zračnih kanala, rešetki, anemostata ili difuzora. Uređaj može biti izveden kao niskotlačni, srednjetlačni ili visokotlačni, ovisno o raspoloživom eksternom statičkom tlaku ventilatora.

Kanalni ventilokonvektori koriste se kada je potrebno sakriti uređaj iz prostora, postići bolju arhitektonsku integraciju, omogućiti distribuciju zraka na više istrujnih mjesta ili zadovoljiti posebne zahtjeve akustike i komfora. Pogodni su za hotelske sobe, apartmane, urede, dvorane za sastanke, poslovne prostore i prostore u kojima se želi izbjeći vidljiva unutarnja jedinica.

Prednosti kanalne izvedbe su nevidljiva ugradnja, fleksibilna distribucija zraka, mogućnost odabira rešetki prema interijeru i bolja kontrola smjera istrujavanja. Nedostaci su potreba za većim prostorom iznad stropa, složenija ugradnja, potreba za servisnim otvorima, dodatni padovi tlaka u kanalima i veća važnost pravilnog akustičkog proračuna.

Kod kanalnih ventilokonvektora posebno treba definirati raspoloživi eksterni statički tlak, protok zraka, duljinu i raspored kanala, položaj usisne i tlačne rešetke, prigušenje buke, servisni pristup, odvod kondenzata i mogućnost regulacije ventilatora. Ako se predviđa dovod svježeg zraka, potrebno ga je projektno jasno definirati jer standardni ventilokonvektor sam po sebi nije zamjena za klima komoru ili ventilacijski uređaj.

3. Parapetni ventilokonvektor

Parapetni ventilokonvektor ugrađuje se uz zid, najčešće ispod prozora, uz fasadnu stijenu ili u zoni parapeta. Može biti izveden s vidljivim dekorativnim kućištem, kao samostojeća podna jedinica, ili kao ugradbena jedinica bez kućišta, namijenjena ugradnji u arhitektonsku oblogu, parapetnu masku ili namještaj.

Parapetni ventilokonvektori su česti u uredskim zgradama, hotelima, školama, bolnicama i postojećim objektima gdje se želi postići grijanje i hlađenje po prostorijama bez većih zahvata u stropnu zonu. Zbog položaja uz fasadu pogodni su za pokrivanje vanjskih toplinskih opterećenja, posebno kod prostora s velikim staklenim površinama.

Prednosti parapetne izvedbe su jednostavan pristup za servisiranje, logično pozicioniranje u zoni najvećih toplinskih gubitaka ili dobitaka, relativno jednostavna hidraulička instalacija i mogućnost zamjene klasičnih radijatora ventilokonvektorima. Nedostaci su zauzimanje korisne zidne ili podne površine, vidljivost uređaja u prostoru i potreba za pravilnim usmjeravanjem zraka kako bi se izbjegla nelagoda korisnika.

Kod projektiranja parapetnih jedinica potrebno je osigurati slobodan usis i ispuh zraka, dovoljan prostor za otvaranje servisnog poklopca, odvod kondenzata kod hlađenja, zaštitu od začepljenja filtra i pravilno pozicioniranje sobnog regulatora.

4. Zidni ventilokonvektor

Zidni ventilokonvektor, odnosno high-wall fan coil, ugrađuje se visoko na zid i izgledom je sličan unutarnjoj jedinici split sustava, ali umjesto direktnog isparivača s rashladnom tvari koristi vodeni izmjenjivač spojen na sustav hladne i/ili tople vode. Namijenjen je prostorima u kojima nije moguća ili nije poželjna ugradnja u strop, a traži se kompaktna i brza montaža.

Zidni ventilokonvektori koriste se u manjim uredima, hotelskim sobama, apartmanima, ordinacijama, tehničkim prostorijama, manjim poslovnim prostorima i rekonstrukcijama postojećih objekata. Prednost im je jednostavna montaža, mala zauzetost prostora, dobra dostupnost za održavanje i mogućnost individualne regulacije po prostoriji.

Nedostaci su vidljivost uređaja, ograničena mogućnost skrivanja instalacija, potreba za pravilnim odvodom kondenzata i mogućnost pojave neugodnog strujanja zraka ako je jedinica loše pozicionirana u odnosu na korisnike.

Izvedba s kućištem i bez kućišta

Ventilokonvektori mogu biti izvedeni s tvorničkim dekorativnim kućištem ili bez kućišta, odnosno kao ugradbene jedinice.

Ventilokonvektor s kućištem

Izvedba s kućištem koristi se kada je uređaj vidljiv u prostoru. Kućište ima estetsku i zaštitnu funkciju te sadrži usisne i istrujne rešetke, servisni poklopac i završnu obradu prikladnu za unutarnju ugradnju. Ovakva izvedba česta je kod parapetnih, zidnih i pojedinih podstropnih jedinica.

Prednost je jednostavna montaža i gotov završni izgled uređaja, bez potrebe za dodatnom arhitektonskom oblogom. Nedostatak je veći utjecaj na izgled prostora i potreba za usklađenjem s interijerom.

Ventilokonvektor bez kućišta

Izvedba bez kućišta koristi se za skrivenu ugradnju u spušteni strop, parapetnu oblogu, nišu, namještaj ili kanalni sustav. Takve jedinice obično nemaju završnu dekorativnu masku, nego se ugrađuju iza arhitektonskih elemenata, pri čemu se zrak dovodi i odvodi preko zasebnih rešetki.

Prednost je diskretna ugradnja i bolja arhitektonska integracija. Nedostatak je potreba za pravilnim projektiranjem usisa, ispuha, servisnog pristupa i akustičke obrade. Kod ovakve izvedbe posebno je važno osigurati da obloga ili namještaj ne smanjuju protok zraka i ne otežavaju održavanje.

Dvocijevni ventilokonvektori – 2-pipe system

Dvocijevni ventilokonvektor ima jedan vodeni izmjenjivač topline i dva cijevna priključka: polaz i povrat. Kroz isti izmjenjivač, ovisno o sezoni ili režimu rada sustava, struji ili hladna voda za hlađenje ili topla voda za grijanje. Sustav se centralno prebacuje iz režima grijanja u režim hlađenja i obrnuto.

Dvocijevni sustav je jednostavniji, investicijski povoljniji i zahtijeva manje cjevovoda, izolacije, ventila i regulacijskih elemenata. Pogodan je za objekte u kojima sve zone u određenom razdoblju imaju približno isti zahtjev, odnosno kada nije potrebno istovremeno grijanje jednih prostora i hlađenje drugih prostora.

Glavno ograničenje dvocijevnog sustava je nemogućnost istovremenog grijanja i hlađenja različitih prostorija, osim ako je pojedina jedinica opremljena dodatnim električnim grijačem ili drugim pomoćnim izvorom topline. To može biti problem u prijelaznim razdobljima, kod objekata s različitim orijentacijama fasada, velikim unutarnjim dobicima ili prostorima koji imaju različite režime rada.

Kod dvocijevnih sustava važno je predvidjeti logiku change-over prebacivanja, odnosno automatsko ili ručno prepoznavanje je li u cjevovodu topla ili hladna voda. Upravljački sustav mora spriječiti pogrešan rad termostata, primjerice zahtjev za grijanjem dok je u instalaciji hladna voda.

Četverocijevni ventilokonvektori – 4-pipe system

Četverocijevni ventilokonvektor ima odvojeni krug hladne i tople vode. U pravilu je opremljen s dva odvojena izmjenjivača topline, jednim za hlađenje i jednim za grijanje, ili s odgovarajućom kombiniranom izvedbom izmjenjivača. Na jedinicu se dovode četiri cijevi: polaz i povrat hladne vode te polaz i povrat tople vode.

Četverocijevni sustav omogućuje visoku razinu komfora jer pojedina prostorija ili zona može grijati ili hladiti neovisno o drugim prostorima, pod uvjetom da su centralni izvori grijanja i hlađenja dostupni. To je osobito važno kod hotela, poslovnih zgrada, bolnica, objekata s različitim orijentacijama fasada, prostora s velikim unutarnjim toplinskim dobicima i zgrada u kojima istovremeno postoje zahtjevi za grijanjem i hlađenjem.

Prednosti četverocijevnog sustava su bolja individualna regulacija, fleksibilnost u prijelaznim razdobljima, veći komfor korisnika i mogućnost istovremenog grijanja i hlađenja različitih zona. Nedostaci su veća investicija, više cjevovoda, više izolacije, više regulacijskih ventila, složenija hidraulička regulacija i veći zahtjevi za projektiranje i balansiranje sustava.

Kod četverocijevnih ventilokonvektora svaki izmjenjivač obično ima svoj regulacijski ventil i aktuator. Regulacija mora biti izvedena tako da se spriječi istovremeni rad grijanja i hlađenja unutar iste jedinice, osim u posebnim tehnološkim slučajevima gdje je to projektno opravdano.

Ventilokonvektor može imati jednostavnu lokalnu regulaciju ili naprednu regulaciju povezanu na sustav automatike zgrade. Eurovent Certified Performance program za FCU obuhvaća jedinice koje koriste hladnu vodu ili hladnu i toplu vodu, pri čemu je moguće odabrati najmanje tri brzine ventilatora, a uključene su i jedinice s promjenjivom brzinom vrtnje.

Kod modernih sustava preporučuju se EC ventilatori zbog bolje energetske učinkovitosti, tišeg rada i finije modulacije protoka zraka. Kod prostora s visokim akustičkim zahtjevima potrebno je odabrati jedinicu prema učinu na nižoj ili srednjoj brzini, a ne samo prema maksimalnom katalogiziranom učinu.